„…Misao i molitva izdižu se iznad tišine Dunava. Imenima hrabrih život se nadahnjuje, ljubav nosi nove pobjede, na prvoj Crti bojišta brani se grad krvlju poškropljen. Srce hrvatsko, ognjište sveto, Božji dar! Hrvatska pjesma odasvud odzvanja kao znamen slobode na usnama, utkan u osmijeh mladoga Francuza. Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se. Liju kiše hladne, jesenje. Urliče vjetar, divlja trava…“
Branka Mlinar
Studeni je mjesec koji je u hrvatskom narodu postao zbilja, najtužniji mjesec u godini. Na početku mjeseca se spominjemo svih svojih vjernih mrtvih a zatim počinje niz tužnih obljetnica: Dan sjećanja na vukovarsku bolnicu, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtve Vukovara i Škabrnje, Dan sjećanja na žrtve Borova naselja 1991. , Dan sjećanja na prestanak otpora hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u Vukovaru… Kao što nam je 5.kolovaza dan kad s ponosom pričamo o veličanstvenoj pobjedi ,ovo su dani kad s boli i tugom razmišljamo o krvi koja je prolivena za slobodu koju danas uživamo.
Ima nas koji smo bili djeca u to vrijeme i sjećamo se zabrinutih lica svojih roditelja , tišine koja je vladala u našim domovima, tuge koja je prožimala zrak a nismo razumjeli zašto. Onih koji su kao djeca potjerani sa zgarišta svojih domova, ostali bez članova svojih obitelji, jednog ili oba roditelja. Brojnih hrabrih branitelja koji su se borili i proživjeli te godine sa strahom i strepnjom. Razmišljamo i slušamo brojne tužne priče.
Jednu posebno ističemo ove godine. Pronalazak posmrtnih ostataka Jean Michel Nicolier-a, mladića iz Vesoula, Francuska, koji se u rujnu 1991., sa 25 godina, pridružio obrani Vukovara kao pripadnik HOS-a. Bio je ranjen 9. studenog na Sajmištu. Slom obrane dočekao je u vukovarskoj bolnici iz koje je 20. studenog 1991. godine odveden u ranim jutarnjim satima. Istoga dana, u večernjim satima, mučki je ubijen na Ovčari.
Smrt Jean Michel Nicolier-a, uz još brojne druge strane državljane koji su se borili i neki, kao on, dali svoj život za našu domovinu, samo su znak kako je Domovinski rat borba za slobodu koja je je prepoznata i podržana izvan okvira naših granica. Odavanje počasti svim naknadno pronađenim žrtvama poruka je kako je povijest neraskidivi dio sadašnjosti i naših života i ne smijemo se nikad prepustit zaboravu.
Ne postoji nekakav aparat kojim možemo mjeriti tugu, ni količinu boli. Svaka je priča jedinstvena i svaka je tuga onom koji je nosi najveća i najtužnija. I svaka je žrtva jednako velika i važna. Ono što moramo zapamtiti jest da moramo zapamtiti i čuvati uspomenu na ove žrtve i zbog njih živjeti snažnije, pravednije, poštenije, marljivije, odanije jer, srećom, mi danas ne moramo davati svoje živote ali moramo svoj doprinos da čuvamo krvavo stečenu jedinu nam, voljenu, domovinu Hrvatsku!
Zapalite ovih dana svijeću u svojim domovima ali pozivam i svu djecu i roditelje i djelatnike škole, u ponedjeljak u 18:30 na trg ispred zgrade općine gdje će se održati prigodni program i tradicionalno paljenje svijeća.
„Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi…“
Drago Ivanišević
Bruna Dadić,prof.
