U kamenu starog sela, među tišinom uskih kaleta i tragovima prošlih života, djeca su danas ispisala jednu staru, ali nikad zaboravljenu priču.
Kroz njihove korake, kroz kruh na kamenu, iglu i konac, knjigu koja se pažljivo lista — oživjelo je vrijeme u kojem se živjelo skromno, ali mislilo hrabro. Vrijeme u kojem riječ nije bila lagana, ali je bila vrijedna borbe.
U središtu te tihe, ali snažne priče stoji Ignacije Radić — čovjek koji je razumio da pismenost nije samo znanje slova, nego sloboda čovjeka. Borio se da riječ ne bude privilegij, nego pravo. Da svatko ima glas. Da se misao ne guši, nego izgovara.
Zato ova djeca danas ne glume samo prošlost — ona je nastavljaju. U njihovim rukama knjiga više nije rijetkost, nego naslijeđe. U njihovim glasovima odzvanja ono za što se nekad šutjelo.
Ovo nije samo bilo kakav projekt. Ovo je susret vremena — i dokaz da ideje ne stare, nego rastu. Jer ondje gdje postoji riječ — postoji i sloboda. Neka se ne zaboravi.
Ignacije Radić rodio se 22. srpnja 1903. godine u Okrugu Gornjem. Bio je čovjek skromna podrijetla, ali iznimne snage duha – samouk u mnogim područjima, vođen neugasivom željom za znanjem i napretkom. Djetinjstvo i mladost proveo je u rodnome selu, današnjoj općini Okrug. Promatrajući vrijedne ruke Okručana kako obrađuju zemlju i nastoje prehraniti svoje obitelji u teškim ratnim i poratnim vremenima, vrlo je rano spoznao koliko su pismenost i obrazovanje presudni za dostojanstven život. Potaknut tom spoznajom, sam je naučio čitati i pisati.
Već kao devetnaestogodišnjak, 1922. godine, u tadašnjem selu Okrug osnovao je organizaciju Hrvatske seljačke stranke, čime je postao njezinim prvim predsjednikom, na čijem je čelu ostao sve do 1940. godine. Službeni naziv organizacije glasio je „HSS selo Okrug Gornji“.
U tom razdoblju Ignacije se istaknuo iznimnom aktivnošću na političkom, društvenom i obiteljskom planu. Duboko posvećen dobrobiti svoje obitelji i napretku rodnoga mjesta, neumorno je sudjelovao na skupovima i sastancima diljem Dalmacije. Gorljivo je promicao ideje Hrvatske seljačke stranke – zalagao se za demokraciju, opismenjavanje stanovništva, prava žena, razvoj kritičkoga mišljenja, slobodu izražavanja i zaštitu prava hrvatskoga naroda.
IGNACIJE RADIĆ (U SREDINI), 1959.
U drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća postao je prvim poglavarom općine Okrug, dužnost koju je obnašao sve do početka Drugoga svjetskog rata.
Njegov predani rad i društveni angažman ubrzo su prepoznati i u središtu stranke u Zagrebu, gdje je stekao poštovanje i bliska prijateljstva s vodećim ljudima tadašnjega političkog života. Posebno se ističe i njegovo prijateljstvo s Vladkom Mačekom, nasljednikom Stjepana Radića i jednom od ključnih figura u borbi za hrvatska prava, koji je često boravio u njegovu domu. Upravo je Maček bio krsni kum Ignacijevu sinu Vladi, rođenom 15. veljače 1937. godine.
Tijekom istraživanja Ignacijeve godine rođenja, kao i značajnog podatka da je Vladko Maček doista bio krsni kum njegovu sinu Vladimiru, uputili smo se u župni ured općine Okrug kako bismo zavirili u Maticu krštenih. Nažalost, ondje smo doznali da najstariji zapisi u župnom arhivu potječu tek od 1946. godine. Obratili smo se i Nadbiskupskom arhivu u Splitu, no ni ondje nismo uspjeli pronaći pisane tragove. Potom smo se dopisom obratili Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, no do zaključenja ovog teksta nismo mogli prikupiti službeni podatak o njegovom rođenju i krštenju jer prema Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima podatci za rođene dostupni su za kopiranje 100 godina od rođenja. Potreban je bio osoban dolazak u navedenu ustanovu za što ćemo se sigurno pobrinuti u bliskoj budućnosti.
Ignacije je bio u braku s Donkom, koju su u Okrugu nazivali Dunka. U skladnom obiteljskom životu podigli su šestero djece – dvije kćeri i četiri sina: Maru, Josipa, Antu, Vladimira, Jelu i Ivana. Posebnu je pažnju posvećivao njihovu obrazovanju, uvjeren kako će im upravo znanje otvoriti put prema boljoj budućnosti. Iz njihove obitelji potekli su brojni obrazovani i ugledni pojedinci – odvjetnici, kapetani duge plovidbe, učitelji i zdravstveni djelatnici. Osobito se istaknuo unuk Ignacijeve sestre, koji je svojedobno obnašao dužnost gradonačelnika Splita.
Kao vrijedan i marljiv čovjek, Ignacije je vlastitim radom na zemlji osiguravao egzistenciju svojoj obitelji, istodobno ulažući sve napore kako bi ih odgojio u obrazovane i odgovorne ljude. Njegova su uvjerenja bila duboko ukorijenjena u idealima za koje se zalagala njegova stranka. Tako je 1938. godine, u Splitu, nabavio sliku Stjepana Radića koju je, zajedno sa slikom tadašnjega pape Pija, držao na kuhinjskom zidu. Te su slike ostale na istome mjestu tijekom cijeloga njegova života, pa i u razdoblju komunizma, svjedočeći o njegovoj trajnoj odanosti vlastitim uvjerenjima i vrijednostima.
IGNACIJEVA OBITELJSKA KUĆA U OKRUGU GORNJEM (STARO SELO)
Nisu to bila lijepa vremena za Ignacija. Politički motivirana uhićenja u bivšoj totalitarističkoj državi – Jugoslaviji, bila su česta. Ignacije biva zatvoren uglavnom jer je svojom djelatnošću predstavljao opoziciju, prijetnju ili smetnju tadašnjoj vlasti. Pritvoren je u zatvoru u Lepoglavi na 3 godine, točnije od 29. lipnja 1947. do 29.lipnja 1950. godine.
Iz zatvora je izišao narušena zdravlja, oboljevši od teškog oblika tuberkuloze. Liječenje je nastavio u splitskom KBC-u, tadašnjoj kliničkoj bolnici na Firulama, o čemu svjedoči i sačuvana medicinska dokumentacija. Bolest je, nažalost, trajno obilježila njegove posljednje godine života.
Kao priznanje za pretrpljenu nepravdu i politički progon, Vlada Republike Hrvatske naknadno mu je (4. veljače 1999. godine) dodijelila status političkog zatvorenika.
Prokušana metoda ondašnjeg sistema – tendenciozno kažnjavanje cijele obitelji gubitkom posla ili teško nalaženje posla u državi – nisu zaobišla ni njega ni njegovu obitelj. Iako su bili učeni, obrazovani, vrijedni i inteligentni mladi ljudi, njegova djeca su se teško probijala kroz život zbog političke orijentacije oca. Često su morali ići raditi daleko, u zabačena sela u dalmatinskoj Zagori ili van van naše županije. Naime, sva njegova djeca uvijek su se držala skupa i slijedila očeva stajališta i ideje pa su zbog toga često imali i sami problema.
ULAZ U KUĆU IGNACIJA RADIĆA U OKRUGU GORNJEM (STARO SELO)
Pregledavajući dokumente i pisma koja nam je obitelj Ignacija Radića ljubazno ustupila, teško se oteti dojmu da je riječ o iznimnoj osobnosti – čovjeku odlučna karaktera, inovativna duha i, u mnogočemu, ispred svoga vremena. U njegovu se pisanju jasno očituje spoj iskrenosti, osobnoga pečata i brižljivo biranih riječi, oblikovanih bogatim i profinjenim izrazom. Osobito u formalnim pismima dolazi do punoga izražaja njegova pismenost, profesionalnost i iznimna sposobnost oblikovanja misli.
Jedno takvo pismo poslao je svojedobno (1957.g.) i Josipu Brozu Titu. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata talijanske su snage uništile uništile njegovu malu brodicu, kako mi kažemo – kaić. Tim kaićem se vozio do obližnjeg otočića Fumija (op.a Sveta Fumija/Eufemija) ili kako je Okručani zovu Umija kako bi tamo mogao obrađivati zemlju (koju je posjedovao) i time mogao prehraniti svoju brojnu obitelj. U pismu je od države zatražio naknadu za uništeni kaić. Premda nije dijelio ista politička uvjerenja s tadašnjim vlastima, u njegovu se obraćanju jasno razabire duboko poštovanje, uljudnost i visoka razina diplomatskoga izraza. Bio je to čovjek koji je znao s riječima – kako bi se u narodu reklo – a njegova su pisma, ispisana krasopisom, svjedočanstvo ne samo njegove pismenosti, nego i unutarnje kulture i dostojanstva.
Ignacije Radić je od posljedica TBC-a umro u tadašnjoj trogirskoj bolnici 25. siječnja 1963. godine. Bio je čovjek koji je razumio ono što mnogi tada nisu smjeli ni izgovoriti — da sloboda počinje riječju, a dostojanstvo znanjem. U vremenu kada je pismenost bila rijetkost, a glas žene često utišan, vjerovao je u snagu škole, knjige i misli koja se ne boji. Učio je ljude da čitaju, ali još više — da razumiju. Da propituju. Da ne šute.
IGNACIJE RADIĆ (LIJEVO), OKRUG GORNJI, 1959.
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća njegov sin Vlado, slijedeći očeve ideale i životni put, napokon dočekuje ostvarenje dugogodišnje težnje te obnavlja djelovanje Hrvatske seljačke stranke u Okrugu. Aktivno je sudjelovao u radu stranke, neumorno se zalažući za napredak i dobrobit svoje općine. Kao znak priznanja za njegovu predanost i dugogodišnji doprinos, ostao je njezin počasni član sve do kraja života.
SIN VLADO (SKROZ DESNO S KAPICOM) PRILIKOM OSNIVANJA OPĆINE OKRUG, 1997.; OKRUG GORNJI
Ignacija i njegove ideje ništa nije moglo zaustaviti pa čak ni hladne zidine zatvora u Lepoglavi. Ni tama ideologije nekadašnje države. Posijao je odavno nešto vrijedno — ideju da čovjek vrijedi onoliko koliko slobodno misli i govori.
Danas, u vremenu kada uzimamo zdravo za gotovo pravo na riječ, na obrazovanje i na vlastiti stav, ostaje tiha obaveza da se sjetimo onih koji su to pravo morali izboriti. Njegova borba nije ostala u prošlosti — ona živi u svakoj izgovorenoj misli, u svakom pitanju koje se usuđujemo postaviti. U čast njemu u okruškom starom selu postoji ulica koja ponosno nosi njegovo ime.
Ovo nisu samo fotografije. Ovo je trag jednog vremena — i svjetlo koje i danas traje.
